KOKOLINGO EDUKATIVNI KUTAK

TEČAN I NETEČAN GOVOR

Prije nego što krenemo s definiranjem mucanja, važno je upoznati se s dva bitna pojma, a to su tečnost i netečnost, odnosno tečan i netečan govor. Tečan govor podrazumijeva uravnoteženo održavanje mnogih elemenata govora: stanki, ritma, intonacije, naglaska, tempa. Jedna je od karakteristika tečnoga govora i jednostavnost i lakoća njegova izvođenja. Ipak, riječ je o vrlo složenom balansiranju spomenutih elemenata, pa ne čudi da mnogi s vremena na vrijeme izgube ovu ravnotežu i “spotaknu” se u govoru. Kada su ovakve epizode u govoru neuobičajeno učestale i jake, možemo posumnjati na mucanje.

Mnoge definicije mucanja opisuju govorna ponašanja osoba koje mucaju i kažu da je njihov govor netečan, odnosno da ima poremećen ritam i tempo. U odnosu na osobu koja govori tečno, govor osobe koja muca djeluje kao da zahtijeva mentalni i fizički napor.

ŠTO JE MUCANJE I KADA SE OBIČNO PRVI PUT JAVLJA?

Mucanje je razvojni poremećaj koji se najčešće javlja između 2. i 5. godine i opisuje se kao ponavljanje glasova, slogova i riječi te pojava umetanja, zastoja i produživanja glasova. Zašto se javlja upravo u tom razdoblju? To je razdoblje intenzivnog razvoja jezika i govora, dijete počinje rabiti mnoge nove riječi, rječnik se brzo širi te se počinje koristiti složenim jezičnim strukturama. U tom razdoblju djetetov jezično-govorni sustav posebno je osjetljiv, a istodobno preopterećen novim komunikacijskim zahtjevima. Dakle, počeci mucanja poklapaju se s razvojnom fazom ubrzanog rasta ekspresivnih (govora) i receptivnih jezičnih sposobnosti (razumijevanja govora).

Prikaz razloga za odredene godine zasto se javlja mucanje

UZROCI MUCANJA I UČESTALOST NJEGOVE POJAVE

Točni uzroci mucanja još nisu poznati, no postoje razne teorije koje se time bave. Neki istraživači kao uzrok mucanja izdvajaju obiteljsko okružje, neki kasnije sazrijevanje centra za govor u mozgu, neki psihogene uzroke, lošiju percepciju vlastitoga govora i još mnogo toga. Često se spominje i Model zahtjeva i sposobnosti, koji navodi neusklađenost u zahtjevima okoline s djetetovim jezičnim i kognitivnim sposobnostima. To znači da u jednom trenutku dijete, primjerice, može imati mnogo toga što bi htjelo reći (širok rječnik) i veliku želju to prenijeti drugima, ali centar za govor u mozgu još nije spreman to dobro realizirati.

Iz istraživanja koja se bave neurobiološkom podlogom mucanja može se zaključiti da se radi o prejakoj aktivnosti u području mozga za motoričku izvedbu govora, a preslaboj u području za obradu jezika.

Bez obzira na to koji je uzrok mucanja, gotovo je sigurno da je ono velikim dijelom genetski uvjetovano.

Između 30 i 60% osoba koje mucaju imaju obiteljsku povijest mucanja, dok manje od 10% osoba koje ne mucaju imaju zabilježeno mucanje u obitelji.

Mucanje se javlja 3-4 puta češće kod dječaka nego kod djevojčica. Prema novijim istraživanjima, procjenjuje se da u predškolskoj populaciji 3,46% djece muca, a u školskoj populaciji 0,83%. Od njih 50% prevlada mucanje do puberteta.

KAKO RAZLIKUJEMO MUCANJE OD NORMALNE, RAZVOJNE NETEČNOSTI?

Budući da se diferencijalna dijagnostika poremećaja tečnosti govora uglavnom temelji na analiziranju govora i govornih netečnosti, potrebno je naglasiti važnost razlikovanja mucajućih netečnosti i običnih netečnosti.

Netečnosti kao što su ponavljanja jednosložnih riječi, slogova i glasova, produžavanja glasova, napete pauze i blokade karakteriziraju govor osoba koje mucaju, ali se povremeno javljaju i u govoru tečnih osoba. Suprotno tome, ponavljanja višesložnih riječi, fraza, ispravljanja, nedovršeni iskazi, umetanja i oklijevanja netečnosti su koje se često javljaju u govoru svih govornika, ali i u govoru osoba koje mucaju.

Mnoga djeca u dobi između 2. i 5. godine prolaze kroz razdoblje netečnog govora koji nije mucanje, nego normalna netečnost govora.

Razvojne su netečnosti: ponavljanje cijelih višesložnih riječi ili fraza, ispravljanje rečenice, pauze ispunjene neinformativnim riječima („aaa“), pauze slične oklijevanju.

Mucajuće su netečnosti: ponavljanje jednosložnih riječi (pas pas pas), ponavljanje slogova i glasova (p-p-p-pas, pa-pa-pa-pas), čujna i nečujna produžavanja glasova (paaaaaas). Ponavljanja koja sadržavaju 3 ili više jedinica ponavljanja (npr. ba-ba-ba-balon) karakteristična su za mucanje, a iznimno su rijetka kod normalno tečne djece. Postojanje produžavanja duljih od 1 sekunde još je jedan snažan indikator mucanja.

Gotovo 50% djece koja mucaju iskazuju napete pokrete dijelova tijela, posebice glave, lica ili vrata. To nazivamo sekundarna ponašanja.

Prikaz razlika izmedu mucanja i razvoje netecnosti

RIZIČNI FAKTORI ZA POJAVU MUCANJA

  • prisutnost mucanja u užoj ili široj obitelji
  • mucanje traje dulje od 6 mjeseci
  • dječja zabrinutost u govoru i osjetljivost na pogreške u govoru
  • negativne reakcije okoline
  • popratne jezično-govorne teškoće (smanjen vokabular, sporiji priziv riječi, agramatične rečenice)

KAKO POMOĆI MALOM DJETETU KOJE MUCA (U PREDŠKOLSKOJ DOBI)?

  • usporavati mu govor
  • činiti veće pauze između iskaza
  • smanjiti uzbuđenja u svakodnevici
  • usmjeravanje više na igru, a manje na govorenje u interakcijama „jedan na jedan“
  • češće upotrebljavati frazu „Pokaži mi!“, a ne „Reci mi!“
  • otkriti stresore koji remete tečnost i pomoći roditeljima smanjiti stres
  • smanjivanje zahtjeva (uzbuđenost, iznošenje kompliciranih mišljenja, brzi govor okoline, vremenski pritisak) i jačanje kapaciteta (motorički, socio-emocionalni, kognitivni)
  • prihvaćanje netečnosti kao normalnog dijela učenja govora
  • razgovor o mucanju razumljivim rječnikom – putovanje sporom cestom, prelazak preko mosta, sudar, govor kornjače

Terapija se započinje kod vrlo male djece ako postoji:

  • napetost tijekom govora
  • izbjegavanje govora, sram, frustracije
  • zabrinutost okoline za djetetov govor
  • pridruženi govorni ili jezični poremećaji
  • drugi rizici djeteta i okoline

OPĆI SAVJETI ZA RODITELJE ZA PREVLADAVANJE RAZVOJNIH NETEČNOSTI

  1. Obratite pozornost na dijete kada vam se obraća. Pokažite da vas to zanima i nemojte ga požurivati. Pustite neka kaže sve do kraja i nemojte ga u tome nikako prekidati.
  2. Ne inzistirajte na govorenju ako dijete plače, ako je ozlijeđeno ili uzrujano. Umirite dijete, a onda s njim razgovarajte o onome što je uzrokovalo takvo ponašanje.
  3. Ne inzistirajte na tome da dijete prepričava pred drugima ako to ne želi.
  4. Kada se obraćate djetetu, govorite polako i razgovijetno. Biti pravilan govorni model mnogo je djelotvornije nego djetetu davati upute poput „Govori sporije.“, „Pokušaj ponovno.“, „Udahni.“
  5. Koristite se rečenicama koje rabi i vaše dijete, ne opterećujte ga s nepotrebno dugačkim i novim riječima – ima za to vremena. Neka vaše rečenice budu jednostavnije i kraće jer tako olakšavate djetetu i percepciju govora i govorenje.
  6. Pred djetetom ne raspravljajte zabrinuto o njegovu govoru. Dijete ne treba pomisliti kako s njegovim govorom nešto nije u redu.
  7. Upozorite ostale iz djetetove okoline (ukućane, odgojitelje, prijatelje) da se pridržavaju istih pravila.

Autor: Ema Tadić, mag. logoped.

Literatura:

  • Andrijolić, A. i Leko Krhen, A. (2016). Diferencijalna dijagnostika poremećaja tečnosti govora. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 52(2), 60-72.
  • Dedić, M. i Leko Krhen, A. (2019). Utjecaj jezičnih sposobnosti na mucanje. Logopedija 9(1), 28-34.
  • Jelčić Jakšić, S. (2014). Pomoć u usvajanju tehnika oblikovanja tečnog govora u terapiji mucanja: Pravila pet prstiju (PPP). Logopedija 4(1), 19-22.
  • Pavičić Dokoza, K. i Hercigonja Salamoni, D. (2007). Moje dijete muca – kako mu pomoći?. Priručnik za roditelje. Poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG: Zagreb.
lijevo Prethodni članak
Sljedeći članak desno
vrh