KOKOLINGO EDUKATIVNI KUTAK

DVOJEZIČNOST KOD DJECE – RAZLOG ZA BRIGU ILI PREDNOST?

Pojam dvojezičnosti vrlo se različito definira, nema jednostavne i općeprihvaćene odrednice. Dvojezičnost se prije određivala prema idealnome govorniku obaju jezika. No na dvojezičnost se više ne gleda u okviru uske definicije koja uključuje ujednačeno jezično znanje i usporednu dvojezičnost praktički od rođenja. Dvojezičnom populacijom danas nazivamo osobe koje se služe dvama jezicima na razini dovoljnoj za napredno sporazumijevanje. S obzirom na dominaciju engleskog jezika u svijetu te mobilnost svjetskog stanovništva, možemo reći da je više ljudi dvojezično nego jednojezično. Prema nekim procjenama, smatra se da je od 50 do 70% ljudi na svijetu dvojezično (odnosno višejezično).

PODJELA DVOJEZIČNOSTI

Dvojezičnost možemo podijeliti prema više kriterija (ovdje se navode samo neki).

1. Prema vremenu stjecanja drugoga jezika, postoje rana dvojezičnost koja se stječe u dobi do 11-12 godina, a kasna nakon toga.

Kada djeca usvajaju oba jezika od rođenja, govori se o istodobnoj (simultanoj) dvojezičnosti, a kada drugim jezikom ovladavaju nakon materinskog (iza 3. godine), govori se o slijednoj (sukcesivnoj) dvojezičnosti.

2. Najbolji je primjer dvojezičnosti kada su jezici dovoljno različiti da ih svatko smatra dvama jezicima (npr. jezici iz različitih država, talijanski i švedski). To je horizontalna vrsta dvojezičnosti.

Iako je odnos među materinskim idiomom i standardnim jezikom po nečemu svojstven i različit od odnosa dvaju jezika, ipak je često po mnogočemu sličan odnosu među dvama jezicima. Tako se pojedini hrvatski mjesni idiomi (npr. kajkavski i čakavski) više razlikuju od standarda nego neki slavenski jezici međusobno. Ta se vrsta dvojezičnosti naziva vertikalnom dvojezičnošću (idiomi ili varijacije istog jezika unutar iste države).

Vertikalna dvojezicnost

3. Prema jezičnim sposobnostima u oba jezika postoji uravnotežena dvojezičnost u kojoj osobe podjednako vladaju obama jezicima i neuravnotežena dvojezičnost, u kojoj je jedan jezik primjetno jači, a drugi slabiji. U ovom kontekstu upotrebljavamo pojam dominantnog jezika (bolje poznavani jezik).

Većina istraživanja koja potvrđuju dvojezične prednosti temelji se na proučavanju dvojezičnih govornika koji se smatraju ujednačenima.

JEDNAKA IZLOŽENOST I UPOTREBA DVAJU JEZIKA ISTODOBNO?

Zanimljivi su primjeri kada djeca odrastaju uz roditelje koji su govornici dvaju različitih jezika i kod njih se može na prvu očekivati da će usporedno jednako usvajati dva jezika. No čini se da je potpuno jednaka izloženost dvama jezicima od rođenja, i to tijekom nekog duljeg razdoblja gotovo nemoguća.

Uzmimo za primjer izmišljenog malog dječaka Vasilija koji je sin Mađarice i Rusa, a trenutačno žive u Mađarskoj.

Kao prvo, u većini zapadnjačkih kultura majke su znatno više sa svojim dojenčetom nego očevi, kojima nije omogućen valjani roditeljski dopust. Dakle, Vasilij će znatno više slušati, odnosno usvajati mađarski od ruskog jezika.

Zatim, čim krene predškolski odgoj s 12 mjeseci, veći dio dana opet će biti izložen samo mađarskom jeziku. Mađarskim je bolje ovladao nego ruskim jer je s ocem imao priliku razgovarati tek kada bi se navečer vratio s posla. S njegovih 18 godina obitelj se seli u Rusiju gdje Vasilij kreće na studij koji se, naravno, održava na ruskom. Do kraju studija češće i bolje služi se ruskim nego mađarskim jezikom.

Tu govorimo o teorijskom konceptu jezičnih domena. Domene su svojevrsna područja u kojima upotrebljavamo jezik (u školi, na poslu, u obitelji, tijekom religijskih svečanosti itd.), a za dvojezične je govornike karakteristično da imaju barem određen dio domena u kojima se uglavnom ili isključivo rabi samo jedan jezik.

USVAJANJE JEZIKA KOD ISTODOBNO DVOJEZIČNE DJECE

Sada kada smo se upoznali s osnovnim pojmovima vezanima uz dvojezičnost, možemo se pobliže pozabaviti djecom kao što je Vasilij - istodobno dvojezičnom djecom.

Ta djeca prolaze dvije faze usvajanja jezika. Prva faza obuhvaća nediferenciran jednojezični sustav u kojem su prisutni elementi obaju jezika, a u drugoj fazi oba jezika počinju funkcionirati kao zasebni sustavi.

Važno je naglasiti i da se isti razvojni procesi koji se javljaju kod jednojezičnog usvajanja jezika javljaju i kod dvojezičnog usvajanja, samo u dvama jezicima.

Upotreba dvaju jezika istovremeno

Ukratko:

  • Od 1. do 2. godine - jezici su još nediferencirani pa se javlja spajanje jezika, što znači da su dijelovi riječi iz jednog jezika spojeni s dijelovima riječi iz drugog jezika, primjerice riječ playati, koja dolazi od engleske riječi play i hrvatske (igr)ati. Dakle, korijen riječi može pripadati engleskom jeziku, a prefiks ili sufiks hrvatskome.
  • Od 2. do 3. godine - javlja se miješanje jezika, što znači da se riječi obaju jezika upotrebljavaju u istoj rečenici ili se gramatika jednog jezika prenosi u drugi, primjerice Idemo igrati basketball.
  • S 4 godine - dijete ulazi u drugu fazu usvajanja jezika, što znači da počinje upotrebljavati oba jezika kao zasebne sustave.

Unatoč čestoj pojavi spajanja i miješanja jezika u prve tri godine života, novija istraživanja upućuju na to da dvojezična djeca već u fazama jedne i dvije riječi mogu odvojeno i prikladno upotrebljavati oba jezika i prilagoditi količinu miješanja koda (eng. code-mixing), odnosno jezika s obzirom na okolinu u kojoj se nalaze (s mamom Amerikankom govorit će češće engleski, a s ocem Hrvatom češće hrvatski).

To nam sugerira da već u vrlo ranoj dobi dvojezična djeca posjeduju metalingvističku svijest o postojanju dvaju zasebnih jezičnih sustava koja mogu uspješno razlikovati.

BRZINA USVAJANJA JEZIKA KOD ISTODOBNO DVOJEZIČNE DJECE

Istraživanja su pokazala da se prve riječi kod istodobno dvojezičnih govornika javljaju oko 12.-13. mjeseca života, otprilike u isto vrijeme kada se javljaju i kod jednojezičnih govornika. Također, dvojezični govornici usvajaju vokabular otprilike istim tempom kao i jednojezični ako uzimamo u obzir oba jezika koja usvajaju te je raspodjela usvojenosti leksičkih kategorija (npr. imenice, glagoli, pridjevi itd.) u njihovim ranim leksicima slična. Jednojezični govornici usvajaju nove riječi principom međusobnog isključivanja, što znači da se nove riječi odnose na nove pojmove. Dvojezična djeca proizvode riječi istog značenja u drugom jeziku od trenutka kad progovore i u prosjeku kodiraju 30% riječi u oba jezika u ranim (vokabular od 2 do 12 riječi) i kasnijim (do 500 riječi) fazama razvoja te autori smatraju da je to pokazatelj da posjeduju dva odijeljena leksička, odnosno rječnička sustava.

Ako je dijete usvojilo manje od 20 riječi ukupno u oba jezika do 20. mjeseca života, smatra se da bi moglo imati jezičnu teškoću te se preporučuje savjetovanje s logopedom.

DVOJEZIČNOST KOD DJECE – PREDNOST!

Dugo se smatralo da dvojezičnost kod djece ima negativne posljedice i da istodobno učenje dvaju jezika može uzrokovati sporiji razvoj i nepotrebno opteretiti dijete.

Djeca koja odrastaju s dvama jezicima možda posuđuju iz jednog jezika dok govore drugi, ali imaju metalingvističku svijest o postojanju dvaju sustava. Dvojezična djeca ubrzo nakon rođenja mogu razlikovati svoja dva jezika, a ta sposobnost razlikovanja obuhvaća i razlikovanje neakustičkih odlika jezika.

Za razliku od odraslih dvojezičara, djeca nakon početne semantički ustrojene faze razdvajaju sustave dvaju jezika i ne miješaju riječi ni sintaksu (pravila slaganja rečenica).

Dvojezičnost se danas, u odnosu na prije, smatra jezičnom pojavom koja govornicima donosi niz prednosti, šire od same činjenice poznavanja dvaju jezika: od kognitivnih, preko društvenih i psiholoških do ekonomskih. Većinom se i potvrđuje da najviše dvojezičnih prednosti imaju baš ujednačeni jezični govornici. Istraživanja također potvrđuju neke prednosti dvojezičnih govornika u području metajezične svjesnosti, ovladavanju čitanjem i pisanjem te drugim jezičnim zadatcima (pripovjedne sposobnosti, opisivanje slike, imenovanje) u različitim jezicima.

Autor: Ema Tadić, mag. logoped.

Literatura:

  • Hržica, G., Brdarić, B. i Roch, M. (2015). Dominantnost jezika dvojezičnih govornika talijanskog i hrvatskog jezika. Logopedija, 5 (2), 34-40.
  • Jelaska i sur. (2005). Hrvatski kao drugi i strani jezik. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
  • Špiranec, I. (2010). Tko se boji dvojezičnosti još (definiranje dvojezičnosti)?. Strani jezici: časopis za unapređenje nastave stranih jezika, 39, 1-2, 9-28.
lijevo Prethodni članak
Sljedeći članak desno
vrh